JAKOV JURLIN Priča iz Indonezije

Moje ime je Jakov Jurlin. Već dvije godine se bavim

određenim poslom koji zahtijeva da često napuštam svoj rodni kraj.

Svodi se na to da posjećujem kompanije kojih nema na svakom koraku tako

da ponekad moram otići malo dalje kako bih obavio posao.

Prošle godine mi se pružila jedinstvena prilika. Odlazak u Indoneziju

na pola godine. Čim sam dobio tu ponudu, iste sekunde

sam je prihvatio. Sa svojom 21 godinom i željan avanture, odletio

sam u državu o kojoj sam do tog trenutka znao minimalno te se

još nisam na tako direktan način suočavao s kulturama toliko

planarno različitima od naše.

Foto: Jakov Jurlin

Bio sam jako uzbuđen, više nego za išta drugo u mome životu do

tada. Naš partner tamo mi je osigurao apartman i mjesto u uredu,

tako da sam imao određenu sigurnost, ali sve osim toga je bilo na

meni.

Sletio sam u siječnju, a prva stvar koja me obuzela je skoro nesnošljiva

vrućina i vlaga, makar sam bio kompletno svjestan da ću biti 700

km južno od ekvatora, i dalje me zaprepastilo. U početku je osjećaj

nepodnošljiv. Kao da sam cijelo vrijeme u nekakvome prostoru

između zraka i vode, neopisivo bizarno. Na sve to i temperatura u

to doba godine jednostavno ne sjeda, jako je čudno bilo vidjeti

Božićne ukrase dok se znojiš na 35 stupnjeva.

Makar je Indonezija pretežito muslimanska zemlja, ponose se činjenicom

da su multikulturalno društvo, s različitim religijama, jezicima, rasama i

svime gdje se ljudi mogu razlikovati.

Prva stvar nakon slijetanja mi je bila obrok, jer nakon 18 sati u

letovima i aerodromima sam se zaželio malo kvalitetne kuhinje.

Otišao sam u restoran, i naručio nasi goreng (pohana riža). Pribor

za jelo me začudio, vilica i žlica. Sve režu prije kuhanja, a žlica je

ovdje kako bi se mogla lakše hvatati riža. Nakon par dana sam

primjetio da skoro pa svako jelo koje jedu je pohano (goreng) uz

sveprisutnu rižu. Nije mi dugo trebalo da se naviknem, ali mojoj

probavi je.

Kako sam radio tokom tjedna, od jutra do mraka, imao sam

vremena za razgledavanje samo vikendima. Živio sam u Jakarti,

glavnome gradu Indonezije koji je smješten na otoku Javi. Prvi

vikend sam odlučio biti klasični turist i posjetiti sve znamenitosti

centra. Odlučio sam uzeti vlak do centra. U tome trenutku sam

shvatio da nikada još nisam bio u toliko ogromnom gradu. Bio sam

40 kilometara udaljen od vanjskog dijela centra, a neboderi su i dalje

probijali oblake.

Kada sam se krenuo šetati vani, primjetio sam koliko me ljudi

pozdravljaju sa “hello mister!” s velikim osmjesima na licima. Bio

sam sumnjičav, jer mi se to nikada nije događalo u životu, ali

kasnije sam malo počeo i uživati u tome. Jakarta nema nikakav

turizam, te je jako rijetko za ljude da vide visokog i plavog bijelca

kako se prešetava njihovim ulicama. U centru se ljudi manje srame,

tako da sam tamo svakih par minuta morao stati kako bih slikao

selfie s par ljudi.

Nakon par mjeseci sam napokon uspio uvjeriti kolegu da mi

posudi auto za vikend. Nisu vjerovali da se bule (bijelac) usudi sam

voziti, na lijevoj strani, suočen s morem motora koji se stalno

naguravaju i nepredvidljivo ponašaju. Gorjela je želja u meni da

odem iz grada. Jakarta je jako zagađen grad, a meni je falilo

disanje svježeg zraka, pogled na plavo nebo, mir i tišina prirode u

kojoj sada kad sam doma toliko više uživam nego prije. Mir i tišinu

nisam našao, jer gdjegod bio su bili ljudi, ali prirodnih ljepota jesam.

Taj auto sam iskorištavao svaki vikend koji sam mogao. Išao sam

s njime do plaža van grada, ponekad malo dalje do Centralne Jave

kako bih vidio lokalnih kultura, a ne ovih gradskih. Posjetio sam i safari

i odradio još hrpetinu malih putovanja.

Foto: Alfred Molon

Najdraže putovanje koje sam obavio mi je bilo do vulkana 300

kilometara udaljenog od Jakarte. Tamo sam isprva bio razočaran

jer nije bilo nikakvog planinarskog puta do gore, već samo cesta za

aute. Nakon što sam parkirao na vrhu, još više sam bio razočaran

jer je vrvjelo turistima. Primjenio sam najbolju tehniku za

pronalaženje zabave, a to je izgubiti se (naravno, mobitel uvijek pri

ruci s napunjenom baterijom). Naišao na čuvara parka, i uz

uvjeravanje u vrijednosti od 70 kuna dobio individualnu turu do

samoga centra kratera. Pješačenje je trajalo sat vremena, kroz

tropsku prašumu, mostove od bambusa i na kraju samo vulkansko

kamenje sve do kratera, gdje sam ostao bez riječi s obzirom da

takvo okruženje nisam nikada vidio u svome životu i moram priznati

da je uistinu jedinstveno. Ostao sam opčinjen time sve do povratka

u Jakartu. Nedavno sam saznao da je taj vulkan eruptirao i malo

sam se zapitao šta ja radim sa sobom.

Peti mjesec svojeg boravka sam saznao da cijela država slavi

Idul Fitri, što je nakon Ramadana. Tek tada sam shvatio da ću imati

tjedan dana slobodnoga, s obzirom da nitko nije na poslu. Odlučio

sam na pet dana otići na Bali s obzirom da je 2 sata leta i da vrlo

vjerojatno nikad neću imati ovakvu priliku opet, no o tome neki drugi

put.

Ovo je samo djelić mojih iskustava od tamo, Indonezija je

prekrasna otočna zemlja, zaljubio sam se u nju i volio bih jednog

dana preseliti tamo na dulje vrijeme, ali tek tamo sam naučio koliko

cijenim život u razvijenoj državi poput Hrvatske.