28A – PARLAMENTARNI IZBORI U ŠPANJOLSKOJ

Španjolska je 28. travnja, nepune četiri godine nakon posljednjih redovnih parlamentarnih izbora, održala izvanredne izbore za Cortes Generales, nacionalni parlament. Krajem prosinca 2015. godine nijedna stranka nije osvojila dovoljno mjesta u donjem domu, pa su izbori ponovljeni u lipnju 2016. godine nakon čega je stranka desnog centra formirala manjinsku vladu. Mariano Rajoy, predsjednik Partido Populara, postao je premijerom i njegova se većina, iako manjinska, na vlasti održala gotovo tri godine. U te tri godine Rajoyja su potresle doista bučne krize: počevši s migrantskom, zatim katalonskim pitanjem i referendumom o neovisnosti Katalonije, konstantne optužbe o koruptivnosti vladajuće stranke te prosvjedi umirovljenika koji su zahtijevali reformu mirovinskog sustava i veće mirovine. Sve su ove krize dale dovoljno materijala Pedru Sanchezu, predsjedniku vodeće stranke oporbe (Španjolske socijalističke radničke stranke PSOE) da u lipnju 2018. godine pokrene postupak iskazivanja nepovjerenja Rajoyjevoj vladi. Nakon što je vlada raspuštena, Rajoy je dao otkaz i njegovo mjesto predsjednika PP-a preuzeo je Pablo Casado, a Sanchez je postao premijerom Španjolske. Od samog početka ponovne vladavine socijalista spočitavalo im se to što ih nije izabrao narod, već su kao stranka druga po broju mjesta u donjem domu uspjeli formirati novu vladu. Zbog konstantnog pritiska oko nedostatka legitimiteta vlade Pedra Sancheza, kralj Felipe VI. u ožujku ove godine raspisao je izvanredne izbore za parlament.

Što ove parlamentarne izbore razlikuje od onih 2015. i 2016. godine?

Na jutro izbora ova fotomontaža, koja objavljuje „rat“ medijima, Kataloncima, pripadnicima LGBTQ+ zajednice, feministicama i dr., osvanula je na Twitter profilu Vox-a.

Pojava nove stranke na desnoj strani političkog kontinuuma – Voxa. Vox je manja, ekstremno desna stranka (zagovara brisanje zakona o prošlosti, podizanje zida u Andaluziji, brisanje rodnog zakona, izbacivanje svih legalnih i ilegalnih migranata iz Španjolske) koja nikad dosad nije uspjela preći prohibitivnu klauzulu na nacionalnim parlamentarnim izborima. Međutim, krajem 2018. godine uspjeli su s 12 zastupnika ući u parlament Andaluzije koji broji ukupno 109 zastupničkih mjesta. Krajnje desne stranke niču po cijeloj Europi i njihovo postojanje i u Španjolskoj nije neobično, ali je u velikom dijelu Španjolaca izazvalo potpuno opravdani strah.

Kampanja je ove godine bila gruba i puna osobnih prozivanja, kao što to priliči jednoj kampanji za parlamentarne izbore u zapadnim demokracijama. Vox je neprestano napadao desnicu i njihovog lidera Casada da su preblagi i da dopuštaju Crvenima da preuzmu kontrolu nad državom, što je za krajnju desnicu ekvivalent općem kaosu i svojevrsnoj apokalipsi. Partido Popular držao se kao pijan plota svog desnog centra pa su građane pozivali da na izborima izaberu „sigurnu vrijednost“ i svoj glas daju njima kao desnici koja se reformirala nakon odlaska bivšeg premijera Rajoyja. Socijalisti su Španjolce zamolili da odaberu Španjolsku kakvu žele, silno želeći dokazati da poziciju vodeće parlamentarne stranke nisu „ukrali“ PP-u, već im legitimno pripada. Ciudadanos je jedna zanimljiva priča španjolske politike, jer je pozicija centra do njihovog pojavljivanja bila potpuno prazna, tako da su se na nju mogli elegantno ubaciti bez puno muke, s obzirom na to da svakoj političkoj sceni treba i centar. Glasači ljevice ne moraju nužno birati samo socijaliste, jer postoji još jedna stranka ljevice, a to je Podemos. Cijelo njeno postojanje obilježila je velika spremnost na suradnju s vodećim PSOE-om i konstantnih četrdesetak zastupnika u donjem domu parlamenta.

U nedjelju, 28. travnja, pokazalo se da Španjolci ove izbore nisu odlučili ignorirati jer je ukupna izlaznost iznosila preko 75%, što je gotovo 6% više od prethodnih godina. Veća izlaznost uglavnom znači nezadovoljstvo građana trenutnom vlasti, zbog čega su odlučili glasati za promjenu. Veća izlaznost se u demokracijama obično prezentira kao pozitivni ishod za ljevicu, dok manja izlaznost uglavnom više odgovara desnici. Mogućih razloga za ovako visoku izlaznost je mnogo. Na vlasti trenutno jesu Sanchez i njegova socijalistička stranka, ali posljednja vlast izabrana na izborima je ipak stranka desnice, tako da oba argumenta koja većom izlaznošću predviđaju pobjedu ljevice drže vodu. S druge strane, ne smije se ignorirati pojava ekstremne desnice koja je svojim, gotovo fašističkim, izjavama motivirala one koji bi izbore inače preskočili da ipak izađu i glasaju. Vox, kao povratak u daleku prošlost za birače ljevice, za neke od birača desnice koji smatraju da se PP doista previše približio centru, predstavlja alternativu. Partido Popular je stranka koja je najvećim dijelom vlastitim lošim upravljanjem i skandalima pala na mizeran broj mjesta u parlamentu, u usporedbi s onime što im je prije pripadalo. Međutim, ekstremno desne populističke stranke dovode do odljeva glasova desnice, tako da Pablo Casado može zahvaliti i Voxu za dosad nezabilježeno nizak izborni rezultat.

Na kraju dana, nitko nije osvojio apsolutnu većinu u donjem domu parlamenta (176 od ukupno 350 mjesta) i vlada će se ponovno formirati postizbornom koalicijom, ali je definitivni pobjednik ovih izbora Pedro Sanchez i PSOE. PSOE, koji bi se u Hrvatskoj mogao najbolje usporediti sa SDP-om (iako SDP trenutno jedva postoji kao stranka oporbe) osvojio je 123 mjesta u parlamentu. Dosad vodeći PP, nalik našem HDZ-u, srozao se na samo 66 osvojenih mjesta, što je njihov najgori izborni rezultat u povijesti stranke. Centar i dalje drže Ciudadanosi s 57 mjesta, a sudeći po njihovoj odluci da neće koalirati već da će biti jaka oporba teško su usporedivi s hrvatskim Mostom nezavisnih lista (jer Most je ipak činio dio HDZ-ove vlade, koliko god ona kratkog vijeka bila). Podemos je sa osvojena 42 mjesta obećavajući budući koalicijski partner socijalistima, a peti po broju zastupnika u parlamentu sada je Vox, s čak 24 osvojena mjesta.

Najlogičnije je pretpostaviti da će vladajuću većinu činiti socijalisti u kombinaciji s 42 zastupnika Podemosa i manjim strankama autonomnih zajednica kojima desnica nikako ne odgovara. Naravno, situacija se može promijeniti do 21. svibnja i konstituirajuće sjednice jer Sanchez trgovanjem foteljama možda može malo jednostavnije doći do 176 zastupničkih mjesta i tako imati apsolutnu većinu u donjem domu španjolskog parlamenta.

Piše: T