Moramo li van države za dobar provod?

Piše: Ema Arh

Kao netko tko često pohađa koncerte, u zadnje se vrijeme sve više pitam

zašto nerijetko moram planirati put u inozemstvo kako bih uživo poslušala

koncert glazbenika ili izvođača koji mi je drag. Već sam nekoliko puta

putovala u Italiju i Sloveniju jer mi je to bio najbliži koncert bendova koje sam

htjela čuti, a i u idućoj godini planiram otići na nekoliko koncerata u Beograd i

Italiju.

Izuzevši iz priče zagrebački Vintage Industrial Bar, Tvornicu Kulture i,

eventualno, Hard Place (koji godišnje organiziraju barem 15-ak ili 20-ak

koncerata na koje odem), najviše se pitam zašto se u Zagrebu i Hrvatskoj ne

organiziraju koncerti kao što se organiziraju u susjednim zemljama.

U Areni Zagreb vrlo se rijetko održavaju koncerti koje bih rado poslušala: pred

dvije godine bio je to Iron Maiden, nakon toga tek Prljavo Kazalište ove

godine te Balaševićev koncert u prosincu. U međuvremenu, u Areni Zagreb

nastupala i nastupat će mnoga imena koja su mi s tim prostorom nespojiva i

nikako ne mogu shvatiti kako tamo nastupaju, dok se, pak, u pulskoj Areni

svake dvije ili tri godine održi koncert koji me zanima.

Foto: Flamenco

Npr. u ljubljanskim dvoranama Stožice i Tivoli često se održavaju koncerti

većih svjetskih imena (Nick Cave je tamo svirao nekoliko puta, iduće će

godine u Stožicama nastupati Judas Priest...), a u ljubljanskom se klubu Kino

Šiška godišnje organizira barem desetak koncerata poznatijih imena

alternativne scene.

U bečkoj se dvorani Wiener Stadthalle svake godine održava nekoliko

desetaka koncerata velikih svjetskih glazbenih imena. U Italiji se, također,

godišnje u gotovo svim većim gradovima redovito održavaju koncerti većih

glazbenih imena.

Od festivala, zagrebački InMusic mi je vrlo teško uspoređivati sa festivalima u

susjedstvu kao što su Sziget festival u Budimpešti, Firenze Rocks u Firenzi ili

čak i Exit u Novom Sadu zato što InMusic vrlo rijetko dovodi glazbena imena

koja već nisam slušala uživo ili koja bih htjela poslušati uživo.

Čisto primjera radi, na ovogodišnjem Szigetu je nastupao Post Malone, a na Firenze Rocks su nastupali Eddie Vedder, Tool, Dream Theater i The Smashing Pumpkins,

sve redom izvođači za koje mislim da su male šanse da bi nastupli na

InMusicu.

The Cure je bend koji je bio svojevrsna ovogodišnja iznimka jer je

nastupao na svim ovogodišnjim festivalima u ovom dijelu Europe.

U čemu točno leži problem organiziranja više kvalitetnijih koncerata većih

glazbenih imena? Teško je reći, ali stekla sam dojam da je to većinom ili zbog

financijskih poteškoća organiziranja koncerata ili zbog toga kakva se glazba

većinom danas sluša, tj. zbog toga što većina današnjeg društva želi od

koncerata.