Poezija

Piše: Alma Dautović

ZELENA

Ti si monstrum.

Usta su ti velika i crvena,

migrena se širi oko tebe poput aure

što svijetli jače i dalje

od jarkih boja tvoje odjeće.

Zašto te vidim samo u zelenom?

Jedna ogromna žaba,

napuhnuta do krajnjih granica,

spremna si podsjetiti me

najglasnijim kreketom

da nisam.

Ništa.

Ti si svjetlost.

Ruke su ti velike i griješ me u zagrljaju,

donosiš čiste plahte koje mirišu

na novi omekšivač.

Nemaš sluha, ali tvoje pjevušenje

donosi božanski mir

i ne postoji ništa što volim

više od toga.

Ti me proždireš.

Zatvaraš u sterilne tamnice,

nemilosrdno stežeš uzicu oko vrata

u šetnji iz krajnosti u krajnost.

Samo si ti istinski strah

i samo si ti izvor blagostanja,

samo ti me možeš psovkom

izljubiti.

I nema tebe bez mene,

i nema mene bez tebe,

u ovom paradoksu svakodnevice

mi ovisimo jedna o drugoj;

stvaramo ideale,

živimo more.

Ti mene ne poznaješ.

Ti si prorok.

Ti si toksin.

Ti si monstrum.

Prije svega, ti si majka.

DJEVOJČICI

prohodat ćemo Gornjim gradom i ja ću ti

ispričati sve o ljudima s kojima sam prolazila

istim putem,

dat ću ti 51 kompliment, a ti ćeš se zacrvenjeti

i nasmijati se sebi/meni u bradu.

bit ćeš mi još ljepša pa ću te uokviriti dimom.

mislim da sunce jedva čeka

da nađe svoj odraz na tvojoj

maloj narančastoj glavi.

što kažeš da se nađemo

sutra u 11 ujutro?

Foto: Desenio

GRABEŽLJIVA

ništa me nije slomilo

kao pet sekundi

samo tebe u kadru

crvena kosa do ramena

crveni ruž

tvoj vrat

i znam tko te vodio kući

kome si se bacila oko vrata

grabežljiva kakva jesi

koga si pogledala ispod obrva

i ubola usnama

tanka kakva jesi

kome si šaptala na uho

vadila košulju iz hlača

takva kakva jesi

a ja nisam

i ništa me nije slomilo

kao pet sekundi

tvoje ekstaze

jer

ljubavne igre

one ne vide

i nikad neće moći...

ANAFORE

po načinu na koji vežeš kosu

po boji laka za nokte

po jasnoći tvoga smijeha

po cigareti među tvojim prstima

po uzorku na čarapama

po piću koje ti je u čaši

po križanim datumima na kalendaru

po brzini tvoga disanja

po tišini tvoga pogleda

po izgubljenosti mojih riječi –

ja znam

mene

tu

više

nema

PELIN NA USNAMA

Ljubavi,

ako se tako zoveš,

zar si zaista tako slijepa?

Zar te toliko očaravaju

gradska svjetla,

zar te tako lako namami

miris kave?

Sve si praznija

i puniš se sama sobom,

metafizički si krik u tišinu

koja ne odgovara.

Zakrilila si nas tamom

da nam se oči ne umore,

pa ove ruke koje vežeš

nježno položi na vrat;

jer se nitko više ne bori...

Ljubavi,

dodiri su ti prazniji od šapta,

samo si bogohulje

na pelinom obloženim usnama.

Ne želim te pogrešno

prekriti nekim slovima,

ali Ljubavi,

ako se tako zoveš,

ja te odavno ne volim.

BEZ UVODA

bez uvoda

radije bih si spalila kosu

i izgrebala oči

nego znala

da te iza leđa

drži u dlanu

drugom rukom stišće njegovu

a pogledom mene miluje

i glas joj je baršunast

i sve nas ima

između trepavica

IZGARANJA, 1

ovaj dio stia

koji još gori u nedovršenosti

ništa je

samo maštanj

o opekotini

a ono što je nekada bio pjesnik

samo je silueta

nedovršene strofe